Elektronski dnevnik nije kamera u učionici
Dva načina da pratite ocene, i šta svaki od njih uradi detetu
Fotografija: Daria Nepriakhina / StockSnap (CC0)
Generacije đaka imale su nekoliko sati, ponekad i nekoliko dana, da smisle kako će kod kuće saopštiti dvojku. To vreme je služilo nečemu: dete je stizalo da se sabere, da pronađe reči, a neretko i da popravi ocenu pre nego što iko sazna. Elektronski dnevnik ga je ukinuo. Roditelj danas preko portala ili aplikacije vidi ocene, izostanke i vladanje, često istog dana kad su upisani.
Sam alat nije ni dobar ni loš. Zamislimo dva roditelja sa istom aplikacijom na telefonu.
Roditelj nadzornik
Ima uključena obaveštenja i otvara dnevnik više puta dnevno, na poslu, u redu u prodavnici. Kad se pojavi trojka, šalje detetu poruku još dok traje nastava: „Šta je ovo iz geografije???“ Na vratima ga dočekuje spremnim pitanjem. Dete ubrzo nauči da ništa ne govori samo, jer mama i tata ionako sve znaju pre njega. Nauči i da je ocena događaj od koga se strepi dva puta, jednom u učionici i jednom kod kuće.
Nadzornik je uvek obavešten. Ono što ne dobija jeste priča: zašto trojka, šta nije znao, šta misli da uradi. Dnevnik mu daje broj, a oduzima razgovor iz koga bi saznao sve ostalo.
Roditelj saputnik
Nema uključena obaveštenja. Dnevnik otvara jednom nedeljno, u dogovoreno vreme, recimo nedeljom predveče, i to zajedno sa detetom. Gledaju šta se nakupilo, dete objašnjava, zajedno vide šta sledeće nedelje stiže. Ako se preko nedelje desi loša ocena, dete ima priliku da je kaže prvo. I uglavnom je kaže, jer zna da će se u nedelju svakako videti i da za iskrenost ne sledi kazna.
Saputnik saznaje nekoliko dana kasnije. Zauzvrat dobija dete koje samo donosi vesti i o svojim ocenama govori kao o svojoj stvari.
| Nadzornik | Saputnik | |
|---|---|---|
| Koliko često gleda | više puta dnevno | jednom nedeljno, po dogovoru |
| Ko gleda | roditelj sam, krišom | roditelj i dete zajedno |
| Prva rečenica posle loše ocene | „Video sam šta si dobio.“ | „Ima li nešto što treba da znam pre nedelje?“ |
| Šta dete nauči | da se ocene ne mogu sakriti | da se ocene mogu reći |
| Čija je briga o ocenama | roditeljeva | detetova, uz podršku |
Nekoliko pravila koja olakšavaju stvar
- Dajte detetu da vam kaže prvo. I kad ste ocenu već videli, sačekajte veče. Ako je samo pomene, to vredi više od brzine kojom ste je vi saznali.
- Ne pišite detetu poruke o ocenama dok je u školi. Pred njim su još tri časa, a posle vaše poruke neće ih čuti.
- Čitajte ceo red. Uz ocenu obično stoji i iz čega je (pismeni, usmeni, aktivnost) i napomena nastavnika. Trojka sa pismenog iz oblasti koju je dete propustilo zbog gripa i trojka iz usmenog za koji se nije spremalo različite su vesti.
- Gledajte i izostanke. Za njih rana informacija zaista vredi, naročito u starijim razredima. Neopravdan čas je razlog da pitate istog dana, mirno.
- Jedna ocena nije prosek. Nema razloga za uzbunu zbog svake pojedinačne ocene, niti za pokliče zbog svake petice. Pratite smer tokom meseca.
- Pitanja za nastavnika čuvajte za otvorena vrata. Dnevnik pokazuje šta je upisano, a zašto je tako može da objasni samo čovek.
Koliko je mnogo, zavisi od uzrasta
Kod mlađih osnovaca roditelj je ionako u svemu prisutan, pa je i češći pogled u dnevnik prirodan. Što je dete starije, pogled treba da bude ređi, a odgovornost više njegova. Sedmak koji zna da ga neko proverava svakog sata nema priliku da nauči da vodi računa sam, a upravo to će mu trebati u srednjoj školi, gde ga niko neće voditi za ruku.
Izuzetak su periodi kad nešto ozbiljno škripi, kad ocene naglo padaju ili se gomilaju izostanci. Tada je u redu pratiti češće, pod uslovom da to detetu otvoreno kažete: „Narednih mesec dana gledaću dnevnik svake nedelje dvaput, dok se ovo ne sredi.“ Nadzor za koji dete zna doživljava kao brigu. Onaj koji otkrije samo, kao nepoverenje.
Dobar test je jednostavan. Da dnevnik sutra nestane, da li biste i dalje znali kako je vašem detetu u školi?
Tekstovi na blogu su informativnog karaktera i ne zamenjuju savet stručnjaka (pedagoga, psihologa, logopeda ili lekara).