Preskoči na sadržaj
Saveti za roditelje

Koliko vannastavnih aktivnosti je previše?

Osam pitanja koja roditelji postavljaju u septembru, i ponovo u novembru

Deca na fudbalskom treningu na školskom igralištu

Fotografija: Markus Spiske / StockSnap (CC0)

Na pitanje iz naslova nema odgovora u obliku broja, i svako ko vam ponudi broj pojednostavljuje. Postoje, međutim, prilično pouzdani znaci po kojima se vidi da je mera pređena. O njima i o ostalim nedoumicama govorimo redom, onako kako ih roditelji obično postavljaju.

Postoji li razuman okvir?

Kao gruba orijentacija za mlađe razrede često se pominju jedna do dve aktivnosti, sa ukupno dva do četiri odlaska nedeljno. To je iskustveno pravilo, nikakav propis. Mnogo više govori pogled na nedelju u celini: da li dete ima bar dva popodneva u kojima ne mora nigde, da li svakog dana ima vremena za igru bez programa i da li u krevet stiže na vreme. Ako na sve tri stvari odgovorite potvrdno, broj aktivnosti je verovatno u redu, koliki god da je.

Po čemu da prepoznam da je previše?

  • Dete je stalno umorno, ujutru se teško budi, a vikendom spava do podneva.
  • Polazak na aktivnost koju je volelo postaje svakodnevno natezanje.
  • Žali se na glavobolju ili stomak, naročito pred trening ili čas.
  • Školske obaveze se rade kasno uveče ili u kolima.
  • Nema kad da se vidi sa drugarima van organizovanih termina.
  • Cela porodica živi po rasporedu vožnji, a zajednički ručak je postao retkost.

Jedan znak sam ne znači mnogo. Dva ili tri koji traju nedeljama dovoljan su razlog da se nešto skine sa spiska.

Hoće da odustane posle mesec dana. Da li da ga pustim?

Pomaže dogovor napravljen unapred, pre upisa: „Probaćemo do kraja polugodišta, pa ćeš onda reći da li nastavljamo.“ Tako dete nauči da se početna teškoća izdrži, a zna da nije potpisalo doživotni ugovor. Prvih nekoliko nedelja u svakoj novoj veštini je nezgodno, i odustajanje baš tada često znači odustajanje od nečega što bi zavolelo.

Drugo je kad dete posle cele sezone ili godine kaže da više ne želi. To treba poštovati, čak i ako ste platili opremu i čak i ako trener tvrdi da je talentovano. Pre odluke ipak pitajte šta mu tačno smeta. Nekad nije problem u plivanju već u svlačionici, u treneru koji viče ili u tome što je najbolji drug prešao u drugu grupu.

Šta ako ja želim, a dete ne?

Onda vredi iskreno pogledati čija je to želja. Klavir koji roditelj nije imao priliku da svira i sport u kome je roditelj stao na pola puta česti su gosti u dečjim rasporedima. Razumno je da roditelj insistira na ponečemu što smatra važnim, plivanje je dobar primer jer se tiče bezbednosti. Sve preko toga trebalo bi dete da bira bar koliko i vi.

Jesu li školske sekcije dovoljne?

Za mnogu decu jesu, a roditelji ih često previde. Škole organizuju sekcije (sportske, dramsku, hor, likovnu, saobraćajnu, informatičku i druge, zavisno od škole), one su besplatne, održavaju se u zgradi koju dete poznaje i sa decom koju poznaje. Pitajte učiteljicu ili odeljenjskog starešinu šta škola nudi pre nego što potražite klub na drugom kraju grada.

Usput, dopunska i dodatna nastava nisu vannastavne aktivnosti u ovom smislu. Dopunska je pomoć detetu kome gradivo teže ide, dodatna je za one koji žele više i spremaju se za takmičenja. Obe ipak zauzimaju mesto u nedelji i treba ih uračunati.

Sport, muzika ili strani jezik?

Kretanje je potrebno svakom detetu, ali ne mora biti trening u klubu. Bicikl, lopta ispred zgrade i pešačenje do škole računaju se punim pravom. Za ostalo je najbolji vodič ono čemu se dete samo vraća. Dete koje satima crta verovatno će više dobiti od likovne radionice nego od trećeg sporta. U mlađim razredima sasvim je u redu i menjati: godina folklora, pa godina šaha. To se ne računa kao nestalnost, tako se traži ono pravo.

A šta će raditi kad nema ništa u rasporedu?

Dosađivaće se, i to je dobra vest. Iz prazne subote nastaju kućice od ćebadi, stripovi, izmišljene igre sa pravilima od tri strane i drugarstva iz ulice. Slobodna igra traži od deteta da samo smisli šta će, da se dogovara i da trpi poraz bez sudije i trenera. To se ne uči ni na jednoj aktivnosti sa cenovnikom.

Jedina zamka je da prazno vreme ne ode celo na ekran. Slobodno popodne i popodne sa telefonom nisu isto.

Šta se menja u starijim razredima?

Raspored časova postaje duži, predmeta je više, a u osmom razredu stiže i priprema za završni ispit. Mnoge porodice tada smanje broj aktivnosti, što je razumno, ali ih retko vredi ukinuti sve. Trening dva puta nedeljno osmaku često čuva i raspoloženje i san, a time i učenje. Bolje je zadržati jednu stvar koju voli nego mu ostaviti samo školu i pripremnu nastavu.

Tinejdžeru, uz to, raspored više ne pravite vi sami. Sedite zajedno pred nedelju iscrtanu na papiru i neka sam kaže gde mu je tesno.

Tekstovi na blogu su informativnog karaktera i ne zamenjuju savet stručnjaka (pedagoga, psihologa, logopeda ili lekara).

Saveti za roditelje

Roditelju koji trči po dete u boravak

Za mamu ili tatu koji u pet do pet ulaze u školsko dvorište sa grižom savesti: produženi boravak nije čuvanje umesto roditelja, i veče posle njega ne mora da bude nadoknada.